Đuka Begović lektira za 3-srednje

ĐUKA BEGOVIĆ pisac: Ivan Kozarac
Vrsta djela:
Roman
Mjesto i vrijeme radnje: U Slavoniji potkraj 19 stoljeća
Tema:
Pokušaj bijega od svakodnevnog života, neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti, te mučno lomljenje vlastitog života.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Unutarnji monolog – kako živjeti.

- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima u seoskoj sredini.
- Opis unutrašnjeg života glavnog lika (monolog) koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
- Neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona.
- Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u izreku «Tko mi šta može, tko?»
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.
- Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija, te prepuštanje nesputanom životu, alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima.
- Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.

- Napola rezignirani čovjek prisjeća se zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada, gdje ubija svog oca.
- Surovost i grubost – odnos prema ženi, odnos prema konjima.
- Raspon emotivnih stanja i reagiranje sela na Đukino ponašanje.
- Mučno lomljenje vlastitog života.
- Zov zemlje.
- Lirski opis šume.
- Opis mahnite vožnje.
Struktura djela:
Psihološki roman kao pripovjedačko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava društvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano mučno lomljenje vlastitog života. Psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i poznate književne forme. Pokušava se uzdići iznad konvencija sredine, ali ubrzo se još nemoćnije ruši u nju i propada. Đuka je ujedno simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i svoje volje, originalno i kompleksno književno lice. U srdžbi ubija rođenog oca, u veselju pjeva, ojađen muči sebe i druge, u duši samotnički trpi, u šumi vrišti od radosti. Uglavnom živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost.
Inspiracija iz sličnog djela:
U svojim djelima se osjeća utjecaj ruskih realista i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. U prozi se osjeti utjecaj njegovog bratića Josipa Kozarca.
Analiza likova:
Šima Begović je Đukin otac, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku.
Đuka Begović je mladi slavonski seljak, neobuzdanog temperamenta, koji se pita kako živjeti u toj sredini. Želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima. U unutarnjem monologu prožima se mučno lomljenje vlastitog života i reagiranje sela na njegovo ponašanje. On je simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i svoje volje, pa su i zla kao alkoholizam, nerad, rasipništvo i naglašeni erotizam u njemu našla plodno tlo. Neprekidno pokazuje dvojnost, razapetost što ga dovodi do kriznih situacija. On je vitalan, temperamentan, pun volje i životne energije, ali istodobno osamljen, uronjen u vlastitu prošlost, nesposoban za prilagodbu sredini i normalnu komunikaciju s ljudima. Đuka je originalno i kompleksno književno lice, koji u srdžbi ubija rođenog oca. Živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta ali nije uspio, te doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost. On je kontradiktorna ličnost: u jednoj osobi i «bećar» i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Njegovo ponašanje ne vodi razum, nego uzavrela krv, nagoni i strasti. Sve što radi, radi za vlastiti užitak i pri tome ne priznaje nikakve zakone. Po tome se razlikuje od pokorne, samozadovoljne licemjerne sredine.

Marijica je Đukina žena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra duša, golublja krv.

Kratka bilješka o djelu:
Roman o mladom slavonskom seljaku Đuki Begoviću koji se izdvojio iz svoje sredine. Nižu se epizode u kojima se otkriva njegov neobuzdani temperament. Takva je i poruka romana u kojem se Đuka pita kako živjeti, prepušta se mahnitoj vožnji preko polja i kroz hrastovu šumu. U srdžbi ubija rođenog oca, želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima.
Kratak Sadržaj:
Nakon četiri godine robijanja, vratio se Đuka Begović svojoj kući skrivećki, da ga seljani ne vide. Sve je isto, jednako. Ognjište okrpano i napola srušeno, a postelja s previjenim starim – punim moljaca – kožuhom umjesto uzglavlja. Tek je više paučine po zidovima i više rupa po tlu. Sve je obišao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav nježan osjećaj. Razmišljajući, sjetio se sebe kao dječaka «jedinkom» kako ga je otac Šima nazivao. Bilo je to bogato seosko gazdinstvo s dvadeset jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domaćih životinja, a duga, tek nešto forinti. Njegov otac Šima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: «Eto što je moj jedinak!» A o pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija čaše i štipa cure i snaše. Kada je došlo vrijeme Đuki za školu, jedva je išao godinu dana. Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje: «Što će sin Šime Begovića u školi? Da žulja kosti ! Neće on biti ničiji sluga, on će bito svoj gazda, pa što će njemu, «jedinku» škola ?» I tako je to sve išlo dok Đuka nije dorastao kolu i divanu. Lijegao o ponoći, družio se sa slugama i od njih učio prostaštvu i besramnosti. Za rad je imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao: «Ima Šima novaca za nadničare, pa čemu da se ti mučiš !» majke se jedva i sjećao. Umrla je kada mu je bilo 5 godina, no u kući njegova oca uvijek je bilo žena. S 15 godina već je imao curu, kojoj je kupovao kolače i pratio do avlijskih vrata i cjelivao. Novac je trošio otac, a trošio je i sin. Nije radio otac, a nije radio ni sin.

Sa 19. godina oženio se Đuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2 – 3 mjeseca već mu je omrznula. Đuka je htio ženu snažnu, živahnu, punu strasti i žudnje, a njegova je Marijica bila tiha. Mučio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noći, da ni spavati nije mogla. Sjećao se on svoje Marijice i bilo mu je teško: «Dobra je bila! Golublja krv! Duša! Al ja . . . ja?» Sjetio se birtašice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka, opijajući se i kartajući. Oboje su ludovali cijele noći sa istim strastima i neobuzdanošću. Bitraš je šutio i muzio od Đuke na kartama novac. Žena mu se Marijica hvalila bogu što ju pušta na miru, tek otac Šima grizao se i zavidio sinu, jer se i njemu svidjela birtašica.

Kako je došlo vrijeme za vojsku, Đuka je morao otići. Odslužio je tri godine. Nedugo iza Đukina odlaska, Marijica je rodila kćerku Smilju i nakon godinu dana je umrla. Kada se Đuka vratio iz vojske, otac nije imao više žene u kući, pa je malu Smilju predao rodbini – babi Mari na čuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtašice grijući svoje stare kosti u njenom zagrljaju.

Već prvoga dana, otac i sin su se žestoko sukobili. Đuka je saznao, da je otac u švaleranju s birtašicom spiskao oko 800 forinti, a kada je još saznao da mu otac hoće prodati i komad zemlje, obuzelo ga je nešto okrutno, te mu se zacrnilo pred očima, dohvatio je žarač i svom silinom udario oca po glavi: «Eto ti! – šapnu Đuka i odvuče se u birtiju. Sve je to prolazilo Đukinim mozgom, nešto je vidio jasnije, a nečega se jedva sjećao. A ove 4 godine tamnice: «A tražio je, htio je... kazao je otac, udri. Grizao me ! I na sudu je tako rekao. I oni me ipak na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duše. I ja , i ja je nemam!» I sjećanje je tako dalje...

Sjeti se patnji zbog tamničara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo žandari s puškama. Svijet gleda, neko sažalno, a netko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca ? Rugaju se: «Robijaši, robijaši !» I za godinu dana sve te vrijeđa i poželiš noć, san, misliš: «Lakše je noću !» A kad padne noć, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili, grize i ne da se izbaciti. Sad misli o ženi i djetetu i njegovom životarenju ili o raspukloj lubanji svoga oca, o tamničaru, o birtašici, pa kao u groznici stvori se čudna slika njegova života. «Što li ću ja? Kako da živim? – i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. Zatim skoči, pohita prema konjima, uskoči u kola i potjera konje preko šljivika, žita, ječma. Nije mario što gazi po tuđem trudu i plodinama, samo goni konje, baš kao nekad. Lice mu se izobličilo, a on ih je tjerao dalje, konji jure sve bješnje da je šuma ječala i grmjela. Konji umorni sve su manje grabili, a on bijesan trzao uzdama, šibao bičem, te siđe s kola i počne udarati po konjima. Konji vrištali, svijali se, propinjali se, ali naprijed ne htjedoše. A Đuka nije prestajao, samo je udarao. Konačno konji počeše klecati, stenjati i lijevi se ispruži po tlu, te zacvili i gotovo zaplače. Đuka se strese, klone do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno. «Dobro, moj Dorate!» - i ispriča se konju: «Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zašto?»

Nakon nekoliko dana dođe baba Mara i zapita ga što će biti s njegovom kćeri Smiljom. Zastidio se Đuka što se svoje kćeri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluči da će promijeniti svoj način života. Počeo je obrađivati svoju zemlju, od jutra do večeri samo je radio. Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva navezao i sve po kući poradio.

I dođe zima, a Đuka se odjednom umorio. Sjedi i razmišlja: «Je li to život? Zašto li se on pati, muči i bježi od ljudi. Smilja mu je sve što ima. I još ga niti jednom nije pogledala kao oca. Ne trpi ga. I to što stiče žuljevima i znojem netko će zgrnuti i to zato što će bito Smiljin muž. Počeo je žaliti samoga sebe. Samoće se odrekao, posla ostavio i počeo živjeti onako kako je prije živio. Kod staroga čiče Pana počeo je zalaziti na divane. Pričali oni o svemu, a najviše o mladosti, momaštvu i bećarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepše bilo u mladosti, a Đuka najmlađu uvijek je bio protiv: «Zar je to štogod ?» i započne pričati starcima o svojoj mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snašama: «vi ste im se ulagivali, mitili i mazili, a ja sam ih tukao šakački i ularom, što sam god dohvatio. One su bile vaše, dok im se svidjelo, a moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem šakom u rebra i još mora kazati da joj je to slatko i još su vas varale, a dica Bog zna čija su.»

Živio je Đuka ne osvrćući se na druge i ne gledajući kako drugi žive, no nešto ga je tjeralo na takav život. Volio je biti takav: «Gnjila krv !» - kaže Đuka sebi i drugima. «Šimina bisna krv !» - govorili starci. I ovakav život učinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za zemlju, ni za žulj i znoj. I opet pođe po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude oko sebe tjera da ispijaju čaše do dna i samouvjeren govori: «Pijte, trošite! Novac u džepu – vrag u srcu !» Đuka pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne muči i ne mori: «Pa što košta, nek' košta !» A birtaš piše brojke kredom dvostruko i trostruko sve na račun Đuke, a on ne mari, rasipan je kao kneževsko dijete. I sudbene odluke i obavijesti često su stizale, no on nije mario, već trošio – dok ima biti će svima!

Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati se, počeo je obilaziti i oko žena. Ruža, žena čobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj garavo, oči crne i velike, kosa još crnja, tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' trešnje. Vrebao ju je svakoga dana. Krv mu je bila pokretač života. A kako je došao kraj te ljubavi s Ružom nije mu bilo jasno. Opažao je da ona nije ništa posebno, već je ista kao i druge žene, pa se žar polako gasila. U njemu je bila šokačka krv, koja teži za što većim promjenama, leptirskim oblijetanjem. Uskoro su seljani primijetili da se Đuka promijenio. Postao je mučaljiv i smrknut. Mučio se mislima o svojoj sudbini. Predbacivao si je svoj način života, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Počeo je zavidjeti svojim suseljanima na mirnom obiteljskom životu, a njemu su dani dosadni, dugi i ne zna drugo, pa ih zapija vinom.

Imetak se topio, a dugovi rasli i već su na prodaji Đukina imanja. Odlučio je prodati ostatak imanja i ostaviti novac za miraz Smilji. Došao je dan proštenja i Đuka krene sa seljanima po zagovor kod Gospe Ilačke jer se on iskreno kaje i nada milosti božjoj.

Godilo je Đuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, počeo je pitati samoga sebe: «Zašto je on tu? Da se pokaje! Što se ja imam kajati? – pitao se – ludo je što sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Đuke Begovića. On, hulja prvog reda, bećar da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, neće: «Ne, pa da se o životu radi!» Ostavi Đuka Ilaču, svoje suseljane, proštenje i vrati se kući. Odmah je odlučno poradio na prodaji zemlje, kako bi se oslobodio dugova i dražbe. Od velikog imanja ostala mu je samo kuća, a konje, kola i oruđe također je prodao. Novac je odmah uložio u banku Smilji za udaju.

U njemu se opet javio stari nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tištio. On da pokloni 1. 200. - forinti kćeri? Ona će se udati, a muž će ga potrošiti na rakiju, a ništa pametno s novcem neće učiniti. Postao je kivan na sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se Đuka vrati starome životu, opijanju i razvratu. Obuzela ga je strast za uništavanjem i rasipanjem. Potrošio je Smiljin miraz, prodao kuću i više mu ništa nije ostalo od imanja. Đuka Begović je sada sluga. Unajmio se kod čovjeka kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre Mijaljeva za čobana. I danju i noću je sa čoporom ovaca. Sam, niti tko ide k njemu, niti on traži koga. Ne žali on ni za kućom, ni za zemljom, niti za onim životom bećara.
Bilješke o piscu:
Ivan Kozarac rođen je u seljačkoj obitelji 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Razočaran dobivanjem loših ocjena i smrću oca nakon dva razreda gimnazije napušta školu. Bio je kao vježbalo na sudu i čitao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon dosta pročitanih knjiga ruskih realista i sam je počeo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratića Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze. U Zagrebu dobiva mjesto poslovođe u nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u lječilištu na Sljemenu i vraća se u Vinkovce, gdje je umro 16.09.1910. godine, navršivši 25 godina života. Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom životu i književnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begović, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene. Već kao sedamnaestogodišnjak pisao je pjesme i crtice u pravničkom glasilu «Naša Sloga». Političke članke objavljivao je u listu Frana Supila «Novi List» i u naprednjačkom «Hrvatski đak». Za života tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela «Slavonska krv». U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijančevanje, bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za državnim službama…. ). Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirskim opisima, spontanošću u izražavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psihološku raščlambu. Predstavlja se kao pjesnik i kritičar slavonskog sela, tj. kao izraziti «novelist sela». Vrhunac njegovog stvaralaštva označava psihološki roman Đuka Begović, roman o pojedincu, koji oslikava društvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeća. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao pažnju književne kritike. Ivan Goran Kovačić u tekstu Život od komada u «Novosti» uvrstio je Đuku Begovića u dvadesetak najuspjelijih djela naše književnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi naše hrvatske duše, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti. Kozarac je izraziti «pučki modernist» koji je u hrvatsku književnost unio svjež i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izražajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovršeno, ali živo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleža inače strogi sudac hrvatske književne baštine u poznatom eseju «Hrvatska književna laž» opisao je da nitko nije znao tako dobro pisati kao «pučki učitelj» Leskovar i kaplar Kozarac mlađi.